Ramazanski ugodjaj

Obicno u ovim Ramazanskim danima osjecamo neki poseban ugodjaj. Miris hrane pred aksam, mir i tisina tokom dana (svi gladni, nikom nije do svadje), Teravijska druzenja do sitnih sati. Sve to ostavlja neki neizbrisiv utisak koji nosimo sa sobom dugo poslije Ramazana. Kao da napunimo baterije tokom ramazana i onako polahko ih crpimo dugo poslije. Zbog tog se uvijek radujem dolasku Mubarek mjeseca, ali ove godine kao da mi je neko ukrao Ramazan. Malo zbog ove gripe koja hara (nije mi bas drago sa djecom u guzvu), a malo i sto ne postim ovaj Ramazan (bit ce veselo kad budem napostavala)( opravdani razlozi, ne pitajte 🙂 ). Ali mi nedostaje itekako. Pitam se je li potrebno tako malo pa da se osjecamo uskracenima? Je li to post daje poseban smek? Ocigledno nisu ove druge stvari jer evo spremaju se iftari (ali nisu slatki kao kad postis), ide se i na teraviju, druzimo se… ali nesto fali. da li i vi osjecate isto ili je to samo u mojoj glavi?

Komentariši